P. Halis, tvoj rad je pun snažnih i intenzivnih boja, strogo definisanih u naturalne forme.
Da li je mediteransko sunce razlog za to?
H.F. Da, može se reći kako je uloga sunca važna da reflektujemo svoje osećaje kroz umetnost, ali osećao sam da rad u Vladičinom Hanu zaslužuje boju koja paralelno oslikava prirodu, jer je grad još čist i ne zaražen globalnim virusom tehnoloških i industrijkih boja, koje tako često srećemo u velikim gradovima. Takođe, ideja abstractnog je bolja za ljude koji stalno prolaze mostom, jer absraktna slika ponekad daje percepciju večitog suprotstavljanja dosadi i rutini u umetnosti.
P. Gledajući u tvoje sllike, i poored toga što organske forme govore o prirodi, imam osecaj da je ispod svega arhitektura.
Radoznao sam , da li tvoje slike govore više o pejsažu, ili su odraz tvog raspoloženja, osećanja i tenzija?
H.F. Dok sam bio na akademiji umetnosti, bile su dve suprotstavljene škole umetnosti: Figurativna protiv abstraktnog slikarstva. Figurativna je bila moćna dok je abstraktna marginalizovana. Osluškivao sam svoje srce i pitao se koja od njih zaista identifikuje moj izraz i osećanja. Izabrao sam školu abstraktnog slikanja.
Takođe gledajući i percepujuci svet, dobijate postojan ukus. Sve je čvrsto u svetu koji gledamo, ali je uvek nešto u nama što se ne da izraziti na konkretan način. Zato sam i bio tako slobodan da izaberem abstraktni način. Ja hoću da prihvatam stvari u svetu, ne kao što su, već kakve su u mom umu i mojim emocijama.
Samim tim može se reći da je moj rad vezan za moje osećaje i emocije, uključujući put četke i kombinacije boja.
P. Meni se tvoje slike sviđaju, ali ti si dizajner.
Šta je dizajn za tebe?
H.F. Posle diplomiranja na likovnoj akademiji, radio sam na polju dizajna i otkrio veliku vezu izmedju slikarstva i dizajna.
Dizajn je praviti drugi svet , kao da je ovaj uništen, pa rekonstruišete mogući svet. Funkcionalno pak, postoji bitna razlika između slike i dizajna. Mislim da sam pokušavao da dam konkretno značenje, ili poruku, kroz abstraktnu sliku ali, dizajn funkcioniše obrnutim redom, gde sam pronalazio abstraktno značenje i poruku radeći na konkretnim stvarima.
P. Dobitnik si nagrade za futuristički model lambordžinija „Tonino Lamborghini’s Energy Drink futuristic model”.
Kakvu promenu je to donelo u tvom životu i radu, i naravno: jesu li te dobro platili?
HF. To je prvi put da moj internacionalni rad bude vezan za jednu veliku italijansku komaniju i to sa dobrim napretkom. Verujem (čak je kasno reći) svet globalno zaražen virusom, ili miris ostatka divne ruže, je prisutan gotovo u celom svetu. Umetnost I dizajn imaju slična mesta u svetu, kao što je to oduvek I bilo kroz istoriju. Komercijalnost protiov kreacije. Vreme je, kao što je “Walter Bendžamin” rekao, “mehaničke reprodukcije” na jednoj I sile I hierarhije preko aure umetnosti na drugoj strani.
Ja se uvek suočavam sa dve realnosti: moram da pazim na svoju “baštu”, jer treba opstati na ovom svetu – uzmimo moj rad jednostavno kao posao, ali s druge strane to morate da radite ne gubeći inspiraciju za umetnost i estetiku. Ponekad se desi da postanete bogati, ali može biti i veoma ružno, zato mi je i stalo do estetike i do onog što radim, ne obazirući se puno na komercijalnu stranu toga. To će se i nastavti u mom radu za “ Tonino Lamborghini Energz Drink” u grafici I polju dizajna
P. Pristupio si radu na “ tranziciji” sa velikim entuzijazmom i energijom. Dva stuba su zavhršena za tri dana, u sred vreline leta. To je zapanjujući progres.
Kako bi opisao ideju ili inspiraciju koja te je vodiula ta tri dana?
Takodje sam impresioniran lepotom V. Hana, i prirodnošću ljudi. Od samog početka projekta, ideja je za mene bila izuzetna. Zašto bi ljudi iz ovog grada trebalo da su izuzeti od umetnosti, muzike i drugih aktivnosti. Pa šta ako nemaju Tate galeriju (Tate gallery), umetnost može gostovati, a oni budu perfektna publika.
Projekat je zbog toga pun značenja i ja sam ponosan da sam bio deo toga.
P. Videvši sada tvoj mural, uživam u ritmu boja i oblika. Među tim betonskim konstruktivnim blokovima, tvoje boje prave zanimljivu igru. To svakako menja ceo prostor. S druge strane, raditi na velikim razmerama (mural) je puno drugačije nego na manjim površinama.
Kako sada gledaš na svoj rad, jesi li to pripremao i očekivao pre nego što si uzeo četke, ili se to desilo i promenilo u nešto što si našao na licu mesta?
H.F. Sve se zaista desilo na spontan način. Pre dolaska nisam ni znao šta hoću u smislu kreiranja nečega. Mislio sam da nešto što pripremim ovde I odnesem tamo, može ponekad da diktira stvari publici. Kad sam stigao, shvatio sam, kako nešto mora da ostane, a ljudi imaju osećaj kao da hodaju kroz galeriju. Odlučio sam da oslikam most. Proces slikanja je potpuno baziran na spontanoj akciji i neorganizovanom načinu, čak su i deca, mladi ljudi i svi oni koji su tuda prolazili, učestvovali u slikanju na obadva stuba. Na kraju sam radio na detaljiima kako bi sve povezao u estetski format i napravio ceo i potpun rad. Hteo sam na kraju krajeva da izrazim svoje osećanje da: jednom davno umetnici i umetnički rad su počeli veoma težak put. Umetnost je zatočena u galerije, a umetnici su imali i još uvek imaju problema da nađu prostor kako bi sebe odredili prema umetničkom okruženju.
Od krucijalne je važnosti da žudeći za galerijom i izložbom, čak i ako stavimo tu realnost na jednu stranu, videćemo da je umetnost zatočena u svetu kompjutera (ciberworld). Posle svega, zašto svugde ne bude mesta za umetnost. Mislim da aktivnosti u Hanu mogu da prenesu poruku mnogima, kako umetnost ne može biti locirana na jednom mestu, već ima slobodu prostora i najvažnije Vladičin Han uči da ne samo „buržuazija“ velikih gradova zaslužuje umetnost, već i ljudi koji žive u harmoniji sa prirodom u manjim gradovima. Oni takodje imaju perfektnu potrebu za u metnošću, umetnicima i umetničkom delu.
Želim da se zahvalim svim ljudima Vladičinog Hana, kao i onima koji su ovo organizovali i pomogli. Bio bih više nego srećan da opet učestvujem ili uzmem učešće u realizaciji čak i nekog drugog projekta ili ideje u Hanu.
Hvala svima u V.Hanu za gostoprimstvo i toplinu...

